Neka žena ulazi u centar za socijalni rad, a prati je ravno 15 djece...

Neka žena ulazi u centar za socijalni rad, a prati je ravno 15 djece.
– Au, jekne socijana radnica. Nisu valjda svi vaši?!
– Ma, jesu – odgovori mama tonom koji je odavao kako je već bezbroj puta odgovarala na to pitanje.
Dobro onda. Moram i vas i njih upisati u knjigu. Recite mi njihova
imena.
Ovo je moj najstariji sin; zove se Saša – krene žena nabrajati. A ovo je
najstarija kći, Saša. Sljedeća se kći zove Saša, a onda se rodio sin,
Saša.

Zar se i svi ostali zovu Saša? – upita, sve ne vjerujući, socijalna
radnica.
Pa, da; zapravo je to vrlo praktično. Primjerice, kad ih zovem na ručak, samo viknem Saša i svi dotrče. Kad želim zaustaviti nekog tko hoće jurnuti
na cestu, viknem Saša i tkogod da je, odmah stane. To mi je valjda bila
najpametnija odluka – sve ih isto nazvati.
Socijalna radnica malo razmisli o tim argumentima, a onda oprezno upita:
– To razumijem, ali što ako hoćete da dođe samo jedno, određeno dijete, a
ne svi?
– A, onda ih zovem prezimenom!!!!